ČINJENICE O ADHD-u ("poremećaj" pomanjkanja pažnje i hiperaktivnost)
„Ako ne postoji valjan test za ADHD, nema podataka koji pokazuju da je ADHD disfunkcija mozga, nema dugoročnih istraživanja o posljedicama upotrebe lijekova, i ako ti lijekovi ne utiču na bolji uspjeh u školi i društvene odnose, ako mogu uzrokovati kompulsivno ponašanje i poremećaje raspoloženja i dovesti do njihove zloupotrebe, zašto se onda milionima djece, tinejdžera i odraslih u svijetu govori da pate od ADHD-a i prepisuju im se ovi lijekovi?“ Dr Marry Ann Block Autor knjige „No More ADHD“
Ovdje predočene informacije vode porijeklo iz više izvora i predstavljaju samo dio dostupnih saznanja. Naoružani čak i sa ovoliko informacija, roditelji će biti manje zbunjeni, a ADHD će za njih postati više predvidiv a manje opasan.
Unatoč nastojanjima psihijatrije da se dokaže kao nauka, naučno priznanje ADHD-a doslovno je izglasano 1987. godine na sastanku odbora Američke psihijatrijske asocijacije (APA). Nakon što je unijet u ključni dokument APA-e, DSM (DSM – Dijagnostički i statistički priručnik mentalnih poremećaja), u toku jedne godine 500,000 američke djece je dijagnostifikovan ADHD. Uprkos apsolutnom nedostatku bilo kakvih objektivnih dokaza o postojanju ADHD-a, ovakve dijagnoze su nanijele štetu milionima djece. Danas u Sjedinjenim Državama 6 miliona djece uzima halucinogene lijekove samo zato što se „ekspertima“ sviđa zamisao o ADHD-u.
Devedesetih godina prošlog vijeka u Sjedinjenim Državama, zahvaljujući podsticajima vlade porastao je broj djece kojima je dijagnostifikovan ADHD: roditelji sa malim primanjima čija su djeca patila od ADHD-a dobijali su više od 450$ mjesečno. Godine 1991., vlada SAD-a je dodjeljivala subvencije školama: 400$ za svako dijete kojem je dijagnostifikovan ADHD. Broj ovakve djece je opet skočio. Do 1997. godine broj djece oboljele od ADHD-a porastao je do alarmantnih 4,4 miliona. Danas je to blizu 6 miliona.
ADHD je u stvari vrsta psihijatrijskog žigosanja. Jednom obilježeno, vaše dijete se smatra mentalno bolesnim (ili blaže rečeno mentalno poremećenim). Ovakva etiketa može negativno uticati na način na koji dijete doživljava samog sebe i na način na koji ga drugi doživljavaju, kako sada tako i u budućnosti. Na primjer, dijete kojem je dijagnostifikovan ADHD i koje uzima stimulanse, može se kasnije smatrati nesposobnim za služenje vojske. Tokom 1998. godine, američka vojska je otpustila više od 3100 regruta sa psihijatrijskom prošlošću, navodeći porast broja liječenih od ADHD-a i drugih „poremećaja ponašanja“ kao razlog otpuštanja.
Godine 1998., Dennis Donovan, dječji psihijatar iz Floride je rekao: “ADD (ADD – „poremećaj“ pomanjkanja pažnje) je lažna dijagnoza. Roditelji i nastavnici „trče kao ludi“ da identifikuju bolest... Trenutna trend patologizacije ponašanja vodi ka masovnom porastu broja oboljelih, disfunkcionalnih, poremećenih i nesposobnih...„
Prema Beverly Eakmanu, autoru knjige „Kloniranje američkog uma“: “Ovi lijekovi čine djecu pokornijom ali ne nužno i boljom. ADHD je fenomen a ne „oboljenje mozga“. Pošto je sama dijagnoza ADHD-a upitna, nije ni važno da li lijek djeluje. Djeca su prisiljena da uzimaju lijek jači od kokaina za bolest koja još nije dokazana.“
Dr Joe Kosterich, predsjedavajući ogranka ljekara opšte prakse Australijske medicinske organizacije, kaže: “Dijagnoza ADD-a je potpuno subjektivna... Ne postoji test. To je samo stvar tumačenja. Možda dijete brblja na času ili ne sjedi mirno. Granica između djeteta koje pati od ADD-a i veselog, razigranog djeteta može biti veoma nejasna.
U martu 1998. godine, James Swanson iz američkog Nacionalnog instituta za mentalno zdravlje, i jedan od najistaknutijih pobornika ADHD-a kao bolesti, na sastanku Američkog društva za adolescentnu psihijatriju prisutnima se obratio riječima: “Volio bih da imam objektivnu dijagnozu za ovaj poremećaj (ADHD). Trenutno je psihijatrijska dijagnoza potpuno subjektivna... Voljeli bismo da imamo biološke testove... to je odavno san psihijatara.“ Jednostavno rečeno, dijete je oboljelo od ADHD-a ako psihijatar misli da je tako.
U svojoj knjizi „Ritalinska nacija“, dr Richard DeGrandpre tvrdi: “Prema jednoj studiji objavljenoj u časopisu „Pedijatrija“, 80% djece za koju se prema izvještajima iz kuće i škole smatralo da su hiperaktivna, uzorno su se ponašali na poslu, bez ikakvih znakova hiperaktivnosti. Ovi podaci se slažu sa brojnim studijama i novinskim člancima koji pokazuju da postoji značajno neslaganje između stavova roditelja, nastavnika i ljekara o tome ko je kvalifikovan da postavi dijagnozu. Ovo može samo podstaknuti sumnje o postojanju ADD-a kao stvarnog medicinskog fenomena zato što se dijagnoza temelji samo na ovim simptomima.“
Na konferenciji Nacionalnih instituta za zdravlje 1998. godine, William B. Carey iz dječje bolnice u Filadelfiji je svoj govor završio riječima: “Čini se da je ono što se u SAD-u najčešće opisuje kao ADHD, u stvari skup normalnih varijacija u ponašanju... Ovo neslaganje dovodi u sumnju validnost te tvrdnje (da je ADHD bolest)...“
Prijavite zločine i kršenja ljudskih prava u psihijatriji
Ako znate slučajeve kršenja ljudskih prava u psihijatriji ili kroz pojedinačne psihijatre ili slučajeve silovanja pacijenata od strane psihijatara, slučajeve ubistava i samoubistava, korupciju u psihijatriji, korupciju pravosuđa kroz psihijatriju i bilo koja druga kriminalna djela, kontaktirajte nas i prijavite zločin.