Da li je neuračunjivost “uzrok“ zločina?, od dr. Thomas S. Szasz
“Ludak nije čovjek koji je izgubio razum. Ludak je čovjek koji je izgubio sve osim razuma.“ -- Gilbert K. Chesterton
Tri stotine godina smo izbjegavali da se suočimo sa istinom o ljudskoj izopačenosti i očaju i užasima koje očajni i izopačeni ljudi mogu nanijeti i nama i sebi samima.
U novembru 1999. godine Andrew Goldstein je optužen da je ubio mladu Kendru Webdale, gurnuvši je pod voz u njujorškoj podzemnoj željeznici. Odbrana je tvrdila da je neuračunjiv. Porota nije mogla usvojiti jednoglasnu odluku. Goldsteinu će ponovo biti suđeno 2000. godine.
Za zločine postoje razlozi, a ne uzroci
Nije bilo sumnje da je g. Goldstein gospođu Webdale gurnuo u smrt. Niti je bilo sumnje o tome kakva budućnost očekuje g. Goldsteina (bez obzira na presudu): bio bi lišen slobode (u zatvoru, bolnici za mentalno bolesti ili u hibridnoj instituciji zvanoj “ustanova za sudsku medicinu“).
Problem je u tome što kad god se neka osoba koja je počinila ozbiljan zločin brani neuračunjivošću, porota treba da odgovori na jedno suštinski besmisleno pitanje, naime - šta je optuženog navelo da počini zločin: on sam ili njegova neuračunjivost? Ako je u pitanju ovo prvo, on je zločinac a ako je ovo drugo, onda je on nevina žrtva (svog ludila). Smatram da je ovo pitanje besmisleno jer, bez obzira da li je čovjek zdrav ili neuračunjiv, za njegova djela postoje razlozi a ne uzroci. Ako smatramo da su razlozi počinitelja apsurdni ili “bolesni“, kažemo da je lud ili mentalno bolestan. Bilo kako bilo, to ne dokazuje da ga je to navodno stanje (“ludilo“ ili “mentalna bolest“ ) navelo da počini kažnjivo djelo. Ukratko, koncept odbrane zasnovane na neuračunjivosti u sebi kombinuje i objedinjuje dva problematična pitanja: 1) šta je to “neuračunjivost“ (fenomen ili bolest)?; 2) da li to može biti uzrok i izgovor za loše ponašanje?
Iako niko ne može definisati “ludilo“, skoro svi vjeruju da ga mogu prepoznati “kada ga vide“. Ipak, ostaje pitanje: šta je “to“? U principu, to je pitanje o kome bi se trebalo raspravljati. U praksi, o tome se ne raspravlja: sve zvanične institucije se slažu da je ludilo bolest mozga.
Da bismo razjasnili problem koji je pred nama, pretpostavićemo da je ta tvrdnja tačna. U tom slučaju, ludilo je slično, recimo, Parkinsonovoj bolesti ili moždanom udaru, bolestima mozga koje se dijagnostifikuju i liječe od strane neurologa. Bolest mozga zaista može biti uzrok. Ali uzrok čega? Najčešće slabosti, sljepila, paralize. Nijedna bolest mozga nije uzrok složenog, usklađenog ponašanja kao što je zločin koji su počinili Andrew Goldstein ili John Hinckley ml.
Neuračunjiva osoba je ipak, samo ljudsko biće. Samo zakonodavna tradicija i interesi psihijatrije, a ne činjenice i logika, mogu prisiliti zakon da zadatak porote uobliči tako da oni moraju odlučiti da li je optuženi lud ili loš – kriv (postupao u skladu sa svojom slobodnom voljom) ili nije kriv (zbog neuračinjivosti). Ako je “ludi ubica“ bolestan – poput ubice zaraženog HIV-om ili tuberkuloznog ubice – on može biti zatvoren zbog svog zočina i u zatvoru “liječen“ od svoje bolesti.
Milioni ljudi su navodno neuračunjivi ili mentalno bolesni. Ne čine svi zločine. Iako se smatra da je neuračunjiv čovjek, kao npr. g. Goldstein, neuračunjiv stalno ili gotovo stalno, on ubija samo povremeno. Kada neuračunjiv čovjek nakon večere ili nakon što sudu podnese molbu za pomilovanje – ubije nekoga, on to čini zato što je tako odlučio. Upravo zbog toga, kada ludak počini zločin, pravda zahtjeva da to shvatimo ozbiljno i sudimo mu za njegove postupke.
Odbrana koja se zasniva na neuračunjivosti: od riješenja do problema
Kao što znamo, odbrana koja se zasniva na neuračunjivosti, relativno je nova kulturna pojava. Vjerujem da nije moguće shvatiti probleme koje takva odbrana uzrokuje sve dok ne shvatimo probleme koji su se na taj način riješavali i danas se riješavaju.
Zločin iz kojeg se rodila odbrana na osnovu neuračunjivosti nije bilo ubistvo, nego djelo koje se dugo smatralo još gnusnijim, naime, samoubistvo, koje su kažnjavale i duhovne i svjetovne vlasti: samoubica nije imao pravo na religiozni pogreb, a njegova imovina bi bila razdijeljena u dobrotvorne svrhe.
Pošto je kažnjavanje samoubistva nanosilo ogromnu štetu nevinim ljudima – tj. pokojnikovoj djeci i supruzi – pogrebnici su zaključili da je takav zadatak preveliki teret za njih. Bilo kako bilo, preovladavajuća religiozna ubjeđenja su isključila mogućnost ukidanja zakona koji kažnjavaju zločin. Sada je zakon mogao pomoći budućim izvršiocima vlasti omogućujući im da samoubicu proglase non compos sentis (neuračunjivim) i zbog toga neodgovornim za svoje postupke. U osamnaestom vijeku, postalo je uobičajeno da porota posthumno donese dijagnozu da je samoubica bio neuračunjiv u trenutku ubistva. (Krivični zakon protiv samoubistva je ukinut tek u 19. vijeku kada je zamijenjen zakonom o mentalnom zdravlju).
Proslavljeni engleski pravnik William Blackstone (1723-1780) prepoznao je ovo kao izgovor i upozorio na to: “Ovaj izgovor (proglašavanje da je okrivljeni non compos mentis) se ne bi trebao primjenjivati tako da pogrebna porota smatra svaki čin samoubistva dokazom neuračunjivosti; kao da svaki čovjek koji ne postupa u skladu sa razumom, uopšte nema razuma; jer bi takav argument dokazao da je svaki drugi kriminalac neuračunjiv baš kao i samoubica.“ Bilo je prekasno. Potvrđivanjem izmišljotine da bi svaki samoubica post facto mogao biti proglašen non compos mentis, zakon je usavršio mehanizam za odbacivanje odgovornosti – kriminalaca za njihova djela a pogrebnika od njihove neugodne dužnosti i, potpomognut medicinom upakovao obmanu i samoobmanu u ruho liječenja i nauke.
Moramo imati na umu da podsticaj za opravdanje samoubistva nije došao od onih koji tobože imaju koristi od toga, žrtava zakona protiv samoubistva. Jasno, taj podsticaj nije mogao doći od njih; samoubica je bio mrtav a njegova porodica koja je ostala bez svih sredstava i ugleda, bila je bespomoćna. Umjesto toga, ideja o odbrani zasnovanoj na neuračunjivosti je potekla od onih koji su je trebali i imali političku moć da udruže zakon i medicinu, tj. sudija i advokata, pogrebnika i doktoria za mentalno bolesne. Pogrebnici i sudije su na taj način mogli da se oslobode tereta kažanjavanja tijela samoubica, udovica i siročadi koji su ostali iza njih; a ljekari su mogli biti ponosni zato što su spriječili nevine osobe da pate zbog grijeha “neuračunjivih“ samoubica.
Rezultat takve prakse, koja je oslobađala odgovornosti samoubice zbog njihove neuračunjivosti, je da su osobe za koje se sumnjalo da imaju suicidalne tendencije zatvarane u ludnice. Uskoro je i to postala uobičajena praksa i učvrstilo se vjerovanje da su osobe koje ubijaju sebe ili druge lude i da će lude osobe vjerovatno ubiti sebe ili druge.
Prijavite zločine i kršenja ljudskih prava u psihijatriji
Ako znate slučajeve kršenja ljudskih prava u psihijatriji ili kroz pojedinačne psihijatre ili slučajeve silovanja pacijenata od strane psihijatara, slučajeve ubistava i samoubistava, korupciju u psihijatriji, korupciju pravosuđa kroz psihijatriju i bilo koja druga kriminalna djela, kontaktirajte nas i prijavite zločin.