Psihijatrijska njega, od Dr. Thomas Szasz-a

Standardna političko–filozofska opravdanja, koje država koristi da bi opravdala neka svoja nedjela, jesu potreba, da se zajednica zaštiti od unutrašnjeg i spoljašnjeg neprijatelja. Međutim, zajednica sada vjeruje da opasnost predstavljaju i određene grupe ljudi, poput "mentalno poremećenih" osoba. Liberali, konzervativci, pa čak i neki borci za ljudska prava i slobode, smatraju da je dužnost vlade da takve osobe liši slobode – radi dvostruke koristi: zaštite njih samih i zajednice od njih.

Za psihijatriju se često misli da je to vještina koja liječi ili neki oblik servisa zdravstvene njege, što ponekad i jeste istina. Međutim, ona je u suštini jedan vid kontrolisanja društva, odnosno legalni medicinski sistem prisilnog pritvaranja, kome je državni zakon dao odriješene ruke.

Britanski psihijatar John Cramer objašnjava nužnost psihijatrije na sledeći naččin:

"Potreba za odstranjivanjem nedruštvanih osoba, iz zajednice, navodi vladu da administrativnim i zakonskim putem interveniše u vezi ovih (mentalnih) poremećaja." Međutim, vlada ne "interveniše u vezi tih (mentalnih) poremećaja". Ona, naime, pritvara takve osobe za koje psihijatri utvrde da su potencijalno opasne, kako za sebe, tako i za zajednicu.

Cramerova retorika je karakteristična za savremene psihijatre, koji su odani agenti svojih država. Kao prvo, on poriče sve češću prisutnost pritvaranja pacijenata od strane psihijatara: "Već pedeset godina nije istinita tvrdnja da se pacijenti zatvaraju u mentalne ustanove, protivno njihovoj volji." Potom, savremenu psihijatriju distancira od pređašnje, time što karakteriše praksu prisilnog zatvaranja kao prošlost, te pokušava da izuzme psihijatre od odgovornosti za zatvaranje nevinih osoba: "Ni do skora doktori nisu mnogo govorili o onome što se tada dešavalo u mentalnim ustanovama; oni su bili sluge činovnika i okružnih savjetnika."

Danas su psihijatri sluge države više nego ikad.

Bez djelovanja vojske, nema rata, bez djelovanja hirurga nema operacije, a bez djelovanja psihijatra nema psihijatrije. U paradigmatično psihijatrijsko djelovanje spadaju zatvaranje i zaštita nerazboritih osoba, što je samo ljepši naziv za lišavanje slobode nekih osoba. Odbrana neuračunljivošću je skretanje osobe optužene za zločin sa pravnog na mentalno zdravstveni sistem, čime se osoba optužena za kršenje zakona indirektno lišava slobode na temelju nedostatka "odgovornosti za zločin".

Cilj svega navedenog je da se optuženi označi kao mentalno nesposoban za suđenje. Ove intervencije lišavaju osobe prilike da ostvare pravo na suđenje, da dokažu svoju nevinost, ili se lišavaju prava da im se odredi zatvorska kazna u određenom vremenskom trajanju, umjesto smještanja u mentalno-zdravstvenu ustanovu na neodređeni vremenski period.

Britanski istoričar lord Macaulay ( Thomas Babington, 1880-1859), uzimajući nepravdu, odnosno zlodjelo, kao bitan element za preventivno pritvaranje primijetio je da: "Kazniti osobu samo iz razloga što smo zaključili da će na osnovu prirode neke doktrine koju posjeduje, ili iz ponašanja drugih osoba koje posjeduju iste doktrine kao i on, počiniti zločin, jeste mučenje koje je u svakom slučaju, blesavo i uvrnuto."

Usporedba između pomoći zemljama u razvoju i psihijatrijske pomoći

Postoji prilično velika sličnost između moje kritike prema politici mentalnog zdravlja i Peter Bauerove kritike, koja se odnosi na politiku pružanja pomoći zemljama u razvoju. Ovo ne treba da čudi. Obje kritike počivaju na opažanju i određivanju "društvenog problema" u uslovima "potrebe" za koju potrebiti nisu odgovorni i kojima se ne može uskratiti pomoć; postoji "dužnost da se pomogne", koja je moralna obaveza države i njenih specijaliziranih agenata.

Mnogo toga negativnog što je Bauer rekao o pomoći koja se pruža zemljama u razvoju, može u potpunosti da se primjeni i na psihijatrijsku pomoć. "Označavanje službenog transfera bogatstva kao čina 'pomoći' , izaziva neupitan stav. On razoružava kriticizam, pomračuje stvarnost i pretpostavlja rezultate. Pa ko bi se usprotivio pružanju pomoći nesretnicima? Stanje je takvo, da su ljudi koji se bave "obezbijeđivanjem" pomoći, uspostavili monopol nad ljudskim saosjećanjam i u prilici su da svakog ko im se usprotivi ili iskaže kritičan sud o njima, proglase osobom koja nema dovoljno razumijevanja i saosjećanja". Bauer je definisao pomoć zemljama u razvoju kao "izvrstan izgovor da se uzme novac od siromašnih ljudi u bogatim zemljama –da bi se dao bogatim ljudima u siromašnim zemljama"

U retorici psihijatrijske pomoći krije se možda još veća laž. Mi nećemo okarakterisati kaznu za prebrzu vožnju kao "primanje usluga policije"; ako služba za unutrašnji državni dohodak dođe da pregleda naše računovodstvene knjige, nećemo reći da je to "primanje usluga od strane poreskog sistema" ; ili ako nas optuže za zločin, nećemo reći da "primamo usluge pravnog sistema". No, kada nam protv naše volje prilijepe etiketu osobe sa mentalnom bolešću, ili nas prislino zatvore, to nazivamo "primanjem usluga servisa mentalne zdravstvene zaštite". Parafrazirajući Bauerove riječi, mogli bismo definisati psihijatrijsku njegu kao izvrstan izgovor za uzimanje novca od relativno siromašnih poreskih obveznika i davanje bogatim psihijatrima i drugim praktičarima psihijatrijsko-psihološkog onesposobljavanja.

Bauer se izruguje pojavi koju naziva "aksiomatski (opšte-važeći) slučaj za pomoć zemljama u razvoju", to je "jednoglasno mišljenje svih eksperata za pomoć stranim zemljama: ukupan iznos za pružanje pomoći je uveliko neadekvatan čak i za minimum onog što je potrebno zemljama u razvoju." Ako zamijenimo frazu "jednoglasno mišljenje eksperata za pomoć stranim zemljama" sa frazom "jednoglasno mišljenje psihijatrijskih eksperata", "ukupan iznos za pružanje pomoći za razvoj" sa "ukupan iznos dobiven od javnih prihoda namijenjen psihijatrijskom servisu" i frazu " minimum onog što je potrebno zemljama u razvoju" sa frazom "minimum onog što je potrebno za mentalno bolesne" stižemo do aksiomatskog slučaja za psihijatrijsku pomoć.

Kako Bauer ističe, pomoć zemljama u razvoju nije oblik podrške koji donator daje recipijentu (krajnjem primaocu); umjesto toga, imamo slučaj da "vlada daje novac vladi", da bi ova druga, tobože, pomogla onima kojima je potrebno. Stvarni ishod je taj, da posrednik, nekakav afrički despot, prisvaja dio sredstava i stavlja u sopstveni đžep, a ostalm sredstvima plaća materijalna dobra, usluge i sve ono što mu je potrebno da bi potčinio i terorisao svoj narod.

Sličan slučaj tome je finansiranje psihijatrijskog servisa iz javnih sredstava. Primaoci su psihijatrijske institucije i organizacije, koje također koriste dio sredstava - povećavajući imetak svojih članova i zaposlenika, a preostalim sredstvima plaćaju sve što je potrebno za potčinjavanje i zastrašivanje onih koji su trebali biti korisnici ovih sredstava, onih kojima ova sredstva i jesu bila namijenjena.

Bauer bilježi da je pomoć zemljama u razvoju neefikasna kao instrument za poboljšanje opšteg životnog standarda i promovisanje dugoročnog ekonomskog razvoja u siromašnim zemljama. Iskustvo staro više od 200 godina je pokazalo neefikasnost opšte psihijatrije u smanjivanju incidenata ili teških stanja koje psihijatri nazivaju "mentalnim bolestima".

Poslije decenija zanemarivanja, Bauerovo stajalište, pred sam kraj njegovog života (2002. godine), dobiva podršku libertarijanskih ekonomista i nekih konzervativnih političara. Ipak, važno je prepoznati činjenicu da su sile, protiv kojih se Bauer borio, slične silama koje se bore protiv kritičara psihijatrijskog servisa, i da te sile nastavljaju da jačaju.

Thomas Szasz je profesor psihijatrije emeritus (veteran koji je časno završio svoju profesiju, ali obično još aktivan, to je počasno zvanje raznih profesora i akademičara) na SUNY Upstate Medical University u Sirakuzi. Njegovo najnovija dijela su: Words to the Wise: A Medical – Philosophical Dictionery i Faith in Freedom: Libertarian Principles and Psychiatric Practices, ova dijela su objavljena od strane izdavačke kuće Transaction.

Povezane stranice

Prijavite zločine i kršenja ljudskih prava u psihijatriji

Ako znate slučajeve kršenja ljudskih prava u psihijatriji ili kroz pojedinačne psihijatre ili slučajeve silovanja pacijenata od strane psihijatara, slučajeve ubistava i samoubistava, korupciju u psihijatriji, korupciju pravosuđa kroz psihijatriju i bilo koja druga kriminalna djela, kontaktirajte nas i prijavite zločin.